Srbi u Bosni i Hercegovini
Doseljavanje Slavena na područje današnje Bosne i Hercegovine počelo je u 6. vijeku. Franački historičar s kraja 8. i početka 9. vijeka Einhard u djelu Annales regni Francorum, u Damaciji, koja je tada obuhvaćala veći dio današnje Bosne i Hercegovine, za 822. godinu, tu spominje Srbe, za koji se narod veli, da posjeduje veliki dio Dalmacije (Sorabos, quae natio magnam Dalmatiae partem optinere dicitur).
Razvitkom bosanske države u 11. vijeku veći dio stanovništva postaju pristalice autohtone Crkve bosanske. Širenjem bosanske države na područje Zahumlja i gornjeg Podrinja pod bosansku vlast dolazi i jedan dio pravoslavnog slavenskog stanovništva.[nedostaje referenca] Padom Bosanskog kraljevstva 1463. dolazi do velikih vjerskih promjena unutar Bosne. Pripadnici Crkve bosanske masovno prihvataju islam. Jedan dio katoličkog stanovništva odseljava na područja pod kršćanskom (ugarskom) kontrolom, dok ostatak katoličkog stanovništva biva izložen pritiscima osmanlijskih vlasti, koji su bili posljedica nesklonosti osmanlijskih vlasti da se glavni vjerski vođa njihovih podanika nalazi van Osmanlijskog carstva.[nedostaje referenca] Uz dolazak islama najveća vjerska promjena bila je uvođenje pravoslavlja i na ostatak bivšeg Bosanskog kraljevstva. Predosmanlijski dokumenti ne spominju pravoslavno stanovništvo van Zahumlja, dok dokumenti pisani poslije 1480. sadrže informacije o pravoslavnim vjernicima u svim dijelovima Bosne i Hercegovine. Mitropolit (pravoslavni biskup) dobija sjedište u Sarajevu 1532,[potreban bolji izvor] dok se prve pravoslavne crkve u Vrhbosni spominju 1616.[potreban bolji izvor] Uprkos brojnim prelascima stanovništva s katoličanstva na pravoslavlje, ulazak pravoslavlja u Bosnu ne može se objasniti samo promjenom religije.potreban bolji izvor] Rani osmanlijski dokumenti prikazuju naseljavanje pravoslavnih polunomadskih stočara, Vlaha, u ratom uništena područja istočne Hercegovine. Dokumenti iz 1470-ih i 1480-ih opisuju njihovo naseljavanje u srednjoj i sjevernoj Bosni.[potreban bolji izvor] Austrougarski zvaničnik Benedikt Kuripešić, koji je prošao kroz Bosnu 1530, navodi da je u Bosni našao tri naroda, "Turčine koji upravljaju nasilnički", "stare bošnjake rimo-katoličke vjeroispovjesti" i "Srbe koji sebe zovu Vlasima... i koji dolaze iz Smedereva i Beograda". Prolazeći kroz Rašku, isti pisac Srbe naziva Srbima bez spominjanja Vlaha.[potreban bolji izvor] Osmanlijske vlasti aktivno su učestvovale u naseljavanju Vlaha u ratom ili kugom depopulirane dijelove Bosne. Vlasi su, za razliku od drugih kršćanskih grupa u Bosni, bili oslobođeni plaćanja harača (vrsta poreza). U pograničnim dijelovima porezi na ovce bili su umanjeni i vlaški kneževi dobili su timare (vrsta posjeda). Također, Vlasima je bilo dozvoljeno nošenje oružja i osmanlijske vlasti očekivale su da oni aktivno učestvuju u odbrani granica.[nedostaje referenca] Za razliku od ostalih etničko-vjerskih grupa na području Bosne i Hercegovine, Vlasi su plaćali specijalni porez (turski: russum-i efflak). Ovaj porez plaćao se u stoci jednom godišnje na Đurđevdan. Zbog različitog oporezivanja, osmanlijski porezni dokumenti pružaju indikaciju o broju Vlaha. Dokumenti iz 16. vijeka daju procjenu od 35.000 Vlaha na području Hercegovine. Osmanlijski dekreti krajem 16. vijeka ukazuju na to da većina Vlaha u sjevernoj Bosni napušta nomadski život i počinje se baviti drugim zanimanjima. Neki srpski historičari[nedostaje referenca] predstavili su tezu da ime "Vlah" ne označava posebnu etničku grupu već jednostavno Srbe koji su živjeli nomadskim životom i bavili se stočarstvom. Moderni eksperti za Vlahe odbacili su ovu teoriju.[ Nacionalizam kao ideologija ima korijene u Vestfalskom miru iz 1648. i Francuskoj revoluciji. Ova ideologija brzo se proširila na ostatak Evrope i zahvatila je Balkansko poluostrvo u početkom 19. vijeka. Nacionalizam među Južnim Slavenima manifestira se prvenstveno u dvjema teorijama: Ilirskom pokretu u Hrvatskoj i velikosrpstvu u
Srbiji.[
